Daljinska istraživanja
From Wikipedia, the free encyclopedia
Daljinsko istraživanje (daljinsko pronicanje, teledetekcija), metoda prikupljanja informacija o nekom objektu ili fenomenu u većem ili manjem obimu pomoću uređaja za snimanje ili istraživanje u realnom vremenu koji je bežičan ili nije u fizičkom ili bliskom kontaktu s objektom (to jest pomoću aviona, svemirske letjelice, satelita, bove ili broda). U praksi se daljinsko istraživanje provodi pomoću različitih na daljinu postavljenih uređaja za prikupljanje informacija o nekom objektu ili području. Svi sljedeći postupci su primjeri daljinskih istraživanja: osmatranje Zemlje ili meteorološke satelitske kolekcijske platforme, osmatranje okeana i atmosfere s meteoroloških plutajućih platformi, nadzor trudnoće pomoću ultrazvuka, magnetska rezonantna vizualizacija (MRI), pozitronska emisijska tomografija (PET) i svemirske sonde. U modernoj upotrebi termin se općenito odnosi na upotrebu tehnologija vizualizacijskih senzora koji uključuju, ali nisu ograničeni upotrebom instrumenata u avionima ili svemirskim letjelicama, te se razlikuje od ostalih srodnih vizualizacijskih polja kao što je medicinska vizualizacija.
Ovom članku potrebna je jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija. |
Ovaj članak nije preveden ili je djelimično preveden. |
Postoje dvije vrste daljinskih istraživanja. Pasivni senzori detektuju prirodnu radijaciju koju emituju ili reflektuju promatrani objekti ili okolno područje. Reflektovano sunčevo svjetlo je najčešći izvor radijacije koju mjere pasivni senzori. Primjeri pasivnih daljinskih senzora uključuju filmsku fotografiju, infracrvene, uređaje sa spregnutim naelektrisanjem (CCD) i radiometre. Aktivno prikupljanje, u drugu ruku, emituje energiju radi skeniranja objekata i područja, a zatim pasivni senzor detektuje i mjeri radijaciju koju je cilj reflektovao ili raspršio u pozadini. Radar je primjer aktivnog daljinskog istraživanja pri kojem se mjeri vremenska odgoda između emisije i povratka čime se utvrđuje lokacija, visina, brzina i smjer objekta.
Daljinska istraživanja omogućavaju prikupljanje podataka na opasnim ili nepristupačnim područjima. Primjene daljinskih istraživanja uključuju nadzor deforestacije u područjima poput bazena Amazona, učinke klimatskih promjena na ledenjake i arktičke i antarktičke regije, te dubinsko sondiranje obalnih i okeanskih dubina. Vojno prikupljanje tokom Hladnog rata omogućilo je korištenje precizne zbirke podataka o opasnim graničnim područjima. Daljinska istraživanja također zamjenjuju skupo i sporo prikupljanje podataka na zemlji, te ne uzrokuju tim procesom narušavanje objekata ili područja.
Orbitalne platforme prikupljaju i odašilju podatke iz različitih dijelova elektromagnetskog spektra što u konjunkciji sa opsežnijim vazdušnim i zemaljskim istraživanjima i analizama daje istraživačima dovoljno informacija za nadziranje trendova kao što je El Niño ili neki drugi prirodni dugotrajni ili kratkotrajni fenomen. Ostale upotrebe uključuju različita područja geonauka kao što je upravljanje prirodnim resursima, zatim u poljoprivrednim poljima, upotrebu i očuvanje tla, nacionalnu sigurnost te visinska, prizemna i daljinska prikupljanja na graničnim područjima[1].