Ultraljubičasto zračenje
From Wikipedia, the free encyclopedia
Ultravioletna (UV) svjetlost – (skraćenica UV prema eng. ultraviolet) − obuhvata elektromagnetsko zračenje s talasnim dužinama manjim od onih koje ima vidljiva svjetlost, ali većim od onih koje imaju neke X-zrake, sa elektromagnetnim zračenjem talasne dužine od 400 nm (750 THz) do 10 nm (30 PHz), kraćoj od vidljive svjetlosti, ali duže od X-zraka.[1][2]
Pod određernim uslovima, djeca i mlađe odrasle osobe mogu vidjeti UV zrake do 310 nm,[3][4] a ljudi sa afakijom (nedostkom sočiva) mogu ih također vidjeti, iako su nevidljive za većinu ljudi. Neki insekti i ptice vide svjetlost koja je blizu UV zračenja.
Kako se u elektromagnetnom spektru nalaze neposredno ispod vidljivog dijela spektra, njihov bi tačniji naziv bio infraljubičaste. Međutim, u cijelom svijetu pa i kod nas udomaćio se naziv ultraljubičaste, kako ih je prvi put nazvao njemački fizičar i hemičar Johann Wilhelm Ritter 1801. godine.