Geopolitički položaj Hrvatske uoči Prvoga svjetskog rata
From Wikipedia, the free encyclopedia
Habsburška Monarhija, s povijesnom ulogom sprečavanja turske invazije u srce Europe u XVI. i XVII. stoljeću, s dvjestogodišnjom “misijom” održavanja državne zajednice srednjoeuropskih i podunavskih zemalja kao potencijalne jezgre za šire europsko okupljanje, ušla je bezglavo u I. svjetski rat, u njemu pokopala 1.200.000 svojih vojnika i raspala se ne toliko voljom svojih naroda koliko vojnom snagom velesila Antante, koje su je slomile, iako su je sve do sredine 1918. željele održati. Iz današnje perspektive odluka kralja Franje Josipa I. i vladajuće elite Austro-Ugarske da, nakon ubojstva prijestolonasljednika Ferdinanda i njegove supruge, na koje je 28. lipnja 1914. atentat izveo bosanski Srbin Gavrilo Princip, izvede agresiju na Srbiju i time započne Prvi svjetski rat, izgleda nerazumna kada se zna da je odnos snaga između Antante (Rusija, Velika Britanija i Francuska, kojima će se 1915. priključiti Italija, a 1917. SAD) i Centralnih sila bio vrlo nepovoljan. U procjeni odnosa snaga i ishoda rata kobno su promašili politički, vojni i diplomatski stratezi Centralnih sila.[2]
Kraljevine i zemlje Austro-Ugarske: Cislajtanija (Austrijsko Carstvo[1]): 1. Češka, 2. Bukovina, 3. Koruška, 4. Kranjska, 5. Dalmacija, 6. Galicija, 7. Austrijsko primorje, 8. Donja Austrija, 9. Moravska, 10. Salzburg, 11. Šleska, 12. Štajerska, 13. Tirol, 14. Gornja Austrija, 15. Vorarlberg; Translajtanija (Kraljevina Ugarska[1]): 16. Ugarska 17. Hrvatska i Slavonija; 18. Bosna i Hercegovina) |
S izbijanjem rata u ljeto 1914. hrvatski su se političari našli pred pitanjem kako bi se rat mogao završiti, tko su hrvatski prijatelji i saveznici, a tko neprijatelji i protivnici, i što bi Hrvati mogli učiniti s obzirom na to da će odluke pasti u sudaru milijunskih armija velesila. Hrvati su vjerovali u dugovječnost Monarhije. To je uvjerenje bilo kako u glavama nepismenih seljaka, tako i u razvijenoj povijesnoj svijesti većine intelektualaca. Na ovom mjestu valja citirati što je Stjepan Radić, kasnije kultni vođa Hrvata, rekao u času izbijanja rata 1914. o njegovu ishodu:[2]
- »Za nas Hrvate bit će jedina sreća ako i u ovom ratu bude Austro-Ugarska potpuno poražena, ali da nakon toga ostane na okupu. Pobjeda Austro-Ugarske u savezu s Njemačkom cara Vilima, bila bi katastrofa za sve narode Austro-Ugarske, izuzev Nijemce i Mađare. Rasap Austro-Ugarske pak bila bi katastrofa za sve narode Monarhije, uključivši čak i Nijemce i Mađare.«
Hrvatski narod i njegov vođa (od 1920.), dakle, podjednako su željeli tako oslabljenu Monarhiju kako bi ona morala pristati na federaciju država svojih brojnih naroda, što bi omogućilo konstituciju Hrvatske kao države u koju bi bile uključene Dalmacija i Istra, a eventualno i Bosna i Hercegovina.