Smaknuće carske obitelji Romanov
ubojstvo cara Nikole II. i njegove obitelji / From Wikipedia, the free encyclopedia
Ruska carska obitelj Romanov (car Nikola II., njegova supruga Aleksandra Fjodorovna te njihovo petero djece: Olga, Tatjana, Marija, Anastasia i Aleksej) pogubljena je u noći između 16. i 17. srpnja 1918. godine.[1][2] Ubojstvo su izvršili boljševički revolucionari pod vodstvom Jakova Jurovskog u Ekaterinburgu. Uz čitavu obitelj pogubljeni su i članovi carske pratnje: dvorski liječnik Jevgenij Botkin, dvorska dama Ana Demidova, batler Aleksej Trupp te glavni kuhar Ivan Kharitonov.[3] Njihova tijela odnesena su u šumu Koptjaki gdje su svučena, zakopana i izmrcvarena granatama kako bi se spriječila identifikacija.[2][4]
Nakon Veljačke revolucije obitelj Romanov skupa sa svojim slugama zatočena je najprije u Aleksandrovoj palači da bi zbog Listopadske revolucije bila prebačena u Tobolsk u Sibiru. Nakon toga ponovno je premještena u kuću u Ekaterinburgu, gradu u blizini uralskog gorja, gdje je i pogubljena u srpnju 1918. godine. Boljševici su u početku javno objavili samo smrt Nikole II.[5][6] i u sljedećih osam godina[7] Sovjetsko vodstvo održavalo je sustavnu mrežu dezinformacija o sudbini obitelji:[8] od toga da su je pogubili ljevičarski revolucionari (u rujnu 1919. godine),[9] pa sve do potpuna negiranja da je obitelj uopće mrtva (u travnju 1922. godine).[8] Tek 1926. godine Sovjeti su konačno priznali da je obitelj smaknuta, ali su istaknuli da su tijela bila uništena i da Lenjinov kabinet nikako nije odgovoran za njihovu smrt.[10] Dugogodišnje zataškavanje pogubljenja obitelji izrodilo je popriličnim brojem glasina o preživjelim članovima.[11] Različite varalice tvrdile su da su baš one djeca carske obitelji, a sve to privlačilo je do tada neviđenu pozornost medija.[8]
Godine 1979. amaterski detektiv Aleksandar Avdonin otkrio je mjesto na kojem je obitelj pokopana.[12] Sovjetski Savez sve do 1989. godine i razdoblja Glasnost nije priznavao postojanje posmrtnih ostataka.[13] Naknadnom forenzičkom i DNK analizom te istragom uz pomoć britanskih stručnjaka potvrđen je identitet obitelji. Godine 1998., osam desetljeća nakon smaknuća, posmrtni ostaci obitelji Romanov ponovno su pokopani tijekom državnog sprovoda u katedrali svetog Petra i Pavla u Sankt Petersburgu.[14] Ukopu nisu prisustvovali čelni članovi ruske pravoslavne crkve koja je i dalje nijekala autentičnost posmrtnih ostataka.[15] Godine 2007. pronađen je drugi, manji grob u kojem su identificirani posmrtni ostaci dvoje djece obitelji Romanov, a koja su nedostajala u velikom grobu. Pronašli su ih amaterski arheolozi[16][12], a DNK analizom utvrđeno je da je riječ o careviću Alekseju te jednoj od njegovih sestara. Godine 2008. nakon opsežnog i dugotrajnog zakonskog polemiziranja, ured ruskog glavnog državnog odvjetnika rehabilitirao je kompletnu obitelj Romanov kao žrtve političke represije.[17] Godine 1993. postsovjetska ruska vlada otvorila je i kriminalnu istragu, ali nitko nije mogao biti optužen jednostavno zato što su počinitelji djela odavno bili mrtvi.[18]
Prema službenoj verziji Sovjetskog Saveza, bivši car Nikola II. skupa sa svojom obitelji i pratnjom pogubljen je pred streljačkim vodom.[19][20] Većina povjesničara nalog smaknuća pripisuje tadašnjoj vladi koja se nalazila u Moskvi, pogotovo Vladimiru Lenjinu i Jakovu Sverdlovu, a koji su željeli spriječiti da nadolazeće legije iz Čehoslovačke tijekom ruskog građanskog rata pokušaju pomoći carskoj obitelji.[21][22] Isto mišljenje podupire i odlomak iz osobnog dnevnika Lava Trockog.[23] Godine 2011. istraga je zaključila da, premda je otvorena državna arhiva u godinama nakon raspada Sovjetskog Saveza, nije pronađen niti jedan pismeni dokument u kojem je izričito bilo istaknuto da su Lenjin ili Sverdlov naložili smaknuće;[24] međutim, obojica su ga podržala nakon njegova izvršenja.[25] Drugi izvori tvrde da je Lenjin skupa s centralnom sovjetskom vladom u to vrijeme želio održati suđenje obitelji Romanov u kojem bi Trocki bio tužitelj, ali lokalna sovjetska vlast smještena u uralskom gorju pod pritiskom ljevičarskih socijalističkih revolucionara i anarhista samostalno je inicirala smaknuće zbog bojazni od dolaska legija iz Čehoslovačke.[26]