Mreža putem optičkih kablova
From Wikipedia, the free encyclopedia
Mreža putem optičkih kablova je telekomunikaciona mreža velikog kapaciteta zasnovana na optičkim tehnologijama i komponentama koje omogućavaju rutiranje, pripremanja, i obnavljanje signala na nivou talasnih dužina kao i servisa zasnovanih na njima.
Овај чланак можда захтева чишћење и/или прерађивање како би се задовољили стандарди квалитета Википедије. |
Razvoj optičkih mreža, i generalno optičkih telekomunikacija, postao je moguć, pre svega, pronalaskom lasera 1950. godine. Nakon pronalaska lasera usledio je razvoj optičkog vlakna sa malim gubicima (oko 1970. godine). Dalji razvoj je podstaknut pronalaskom EDFA (erbium-doped fiber amplifier). Usledio je razvoj dielektričnih filtara, Bragovih optičkih rešetki i AWG () tipa rešetki koji su u upotrebu ušli devedesetih godina prošlog veka.
Kada govorimo o telekomunikacionim mrežama koje za osnovu imaju optička vlakna govorimo praktično o optoelektronskim sistemima za prenos, odnosno optičkim mrežama. Nastale su iz potrebe da imamo mreže koje obezbeđuju izuzetno velike kapacitete linkova pošto količina podataka koji se razmenjuju kroz mrežu imaju tendenciju stalnog rasta.
Optoelektronski sistemi za prenos se mogu razdvojiti na dve generacije. Prva generacija koristi optički kabl kao zamenu za bakarni kako bi se postigla veća brzina prenosa, veći protok, s predstavljaju je standardi SONET i SDH[1]. Druga generacija predstavlja pokušaj da se ostvari još funkcija u samom optičkom domenu, kao što je rutiranje i distribucija određenih talasnih dužina, i eventualno rutiranje i distribucija paketa u optičkom obliku (WDM). Postoje dva pristupa problemu povećanja kapaciteta optičkog kabla:
- Korišćenje više talasnih dužina istovremeno na jednom optičkom kablu – Wavelenght division multiplex (WDM) i
- Korišćenje vremenskog multipleksiranja (TDMA).
Dobra strana WDM sistema prenosa je mogućnost iskorišćenja već postojećih mreža optičkih kablova radi povećanja propusnog opsega. WDM sistemi se zasnivaju na multipleksiranju signala po talasnim dužinama, čime se postiže prenos više signala istim optičkim kablom, ali na različitim talasnim dužinama.
Optičko vlakno je obično napravljeno od stakla ili plastike, te služi za prenošenje informacija pomoću svjetlosti. Optička vlakna se nalaze u optičkom kablu. Optičko vlakno kao medij je mnogo brže, pouzdanije i sigurnije od bakrenih vodiča, zbog toga što ne prenosi električne signale već svjetlosne. Zbog toga je nemoguće imati neovlašćen pristup mreži poput radio frekventnog (RFI) i elektromagnetnog (EMI) ometanja.
FDDI definiše dvije vrste optičkih vlakana: singlemode i multimode. Singlemode je snop svijetlosti koji ulazi u vlakno u određenom uglu, dok multimode koristi LED kao izvor svjetlosti za razliku od lasera koje koristi singlemode. Singlemode je mnogo bolji zbog toga što koristi laser, dok se kod multimoda pojavljuje modalno raspršavanje koje se dešava zbog toga što LED svjetlosni signali ulaze u različitim uglovima zbog kojih svi ne završavaju na kraju u isto vrijeme. Optičko vlakno ili svjetlovod (engl. optical fiber) je tanka staklena ili plastična nit sa svojstvom vođenja svjetla. Propusnost optičkog vlakna je do 50 000 Gb/s. Vrlo mala je mogućnost pogreške, na prenos optičkim vlaknom ne djeluju smetnje električnih uređaja, optičko vlakno ne emitira smetnje u okolinu, tanko je i lagano. Kod uporabe optičkog vlakna potrebno je električni signal pretvoriti u svjetlosni, pustiti svjetlost u vlakno paralelno s uzdužnom osi, na suprotnoj strani potrebno je svjetlosni signal opet pretvoriti u električni. Pojasna širina optičkih vlakana je otprilike 180 THz do 330 THz. Postoje dvije vrste optičkih vlakana: Jednomodno i višemodno optičko vlakno.