Zaštita na radu
From Wikipedia, the free encyclopedia
Zaštita na radu je skup mjera koje se provode radi sprječavanja utjecaja štetnih čimbenika radnoga procesa ili radnoga okoliša na zdravstveno stanje zaposlenika. Zaštita na radu je sastavni dio zdravstvene zaštite radno aktivnih ljudi. Štetni čimbenici mogu biti fizikalni, kemijski, biološki i psihički (na primjer tjelesni i psihički napor, buka, vibracije, zračenje). Opasnost je svojstvo nekoga radnog procesa ili okoliša da može uzrokovati oštećenje zdravlja, a rizik je vjerojatnost da u nekom radnom procesu ili okolišu postoji moguća opasnost za nastanak ozljede ili za razvoj bolesti. Procjena rizika od oštećenja zdravlja obuhvaća utvrđivanje odnosa između razine izloženosti štetnomu čimbeniku i jakosti patoloških promjena (bolesti) u organizmu (to jest odnos između doze čimbenika i njegova učinka na organizam te odnos između doze i odgovora organizma). Na temelju takve procjene donose se zakonski propisi. U Republici Hrvatskoj na snazi su Zakon o zaštiti na radu iz 1996. i Pravilnik o izradbi procjene opasnosti iz 1997., koji je temeljni akt za provedbu mjera zaštite na radu. Procjenom opasnosti utvrđuje se razina rizika za nastanak ozljeda pri radu, profesionalnih bolesti i bolesti vezanih uz rad. Zakon o zaštiti na radu sadrži opće odredbe o sprječavanju ozljeda nastalih pri radu, profesionalnih bolesti i bolesti vezanih uz rad, a osobita se zaštita propisuje radi očuvanja nesmetanoga duševnog i tjelesnog razvoja mladeži, zaštite žena od čimbenika koji bi mogli ugroziti ostvarivanje majčinstva, zaštite invalida i profesionalno oboljelih od daljnjeg oštećenja zdravlja i umanjenja radne sposobnosti te očuvanja sposobnosti starijih zaposlenika u granicama primjerenima njihovoj životnoj dobi. Mnogim dodatnim uredbama, pravilnicima i preporukama uređeni su propisi zaštite na radu prema specifičnim štetnim čimbenicima u radnom procesu ili radnom okolišu.[1]