Krimski rat
oružani sukob vođen od listopada 1853. do ožujka 1856. / From Wikipedia, the free encyclopedia
Krimski rat, u ruskoj historiografiji znan i kao istočni rat 1853.–1856. (ruski: , Krymskaya Vojna, francuski: ), bio je sukob između Ruskog Carstva i savezništva u kojem su sudjelovali Osmansko Carstvo, Francusko Carstvo, Ujedinjeno Kraljevstvo i Kraljevina Sardinija. Iako je bilo kratkoročnih uzroka rata - prava kršćana u Svetoj zemlji, koju je tada kontroliralo Osmansko Carstvo, pošto je Francuska promovirala prava katolika a Rusija pravoslavaca - glavni uzroci su propadanje Osmanskog Carstva i odbijanje Britanije i Francuske da se Rusija proširi po Europi na račun Osmanlija u povlačenju. Rusija je izgubila rat a Osmanlije su stekli dvadesetogodišnji predah od ruskog pritiska na Balkanu. Kršćani su dobili stupanj službene jednakosti u Osmanskom Carstvu dok su pravoslavci stekli kontrolu nad spornim kršćanskim crkvama.[7]
Krimski rat | |||||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
Segment Osmanski ratovi u Europi, Rusko-turski ratovi | |||||||||
umjetnički prikaz opsade Sevastopolja | |||||||||
| |||||||||
Sukobljene strane | |||||||||
Osmansko Carstvo od 1854. Francusko Carstvo Ujedinjeno Kraljevstvo Kraljevina Sardinija |
Rusko Carstvo | ||||||||
Komandanti i vođe | |||||||||
Napoleon III Jacques de Saint Arnaud François Certain Canrobert Aimable Pélissier Abdul Medžid I Omer-paša Latas Antoni Aleksander Iliński Viktorija George Hamilton-Gordon Fitzroy Somerset Viktor Emmanuel II Alfonso Ferrero La Marmora |
Nikola I Aleksandar II Aleksandar Menšikov Pavel Nakimov Vasilij Zavojko | ||||||||
Snage | |||||||||
~726.000 300.000 vojnika[1] 300.000 vojnika 111.313 vojnika[1] 15.000 vojnika[1] |
~702.000 700.000 vojnika[2] 1.500 dobrovoljaca[3] | ||||||||
Žrtve i gubici | |||||||||
95.615 poginulih[4] 45.400[5]-95.000[6] poginulih 21.097 poginulih[6] 2.050 poginuih[1] ukupno 164.000-213.000 poginulih |
110.000 poginulih od rata[1] do 400.000 poginulih od bolesti[6] |
Osmansko i Rusko Carstvo ušli su u rat u oktobru 1853., a Osmanlije su počele gubiti teritorij zbog čega je ruska vojska stekla kontrolu nad velikom dijelom Crnoga mora. Rusko Carstvo je htjelo kontrolu nad Crnim morem, za što je bila ključna vojna luka u Sevastopolju, na Krimu. Shvativši da bi zauzimanjem Sevastopolja Rusija kontrolirala Crno more i pobjedila rat, Francuska i Britanija su se uključile u rat u martu 1854. Tijekom bitaka na Crnom moru, velika francuska i manja britanska armija su se borile sa ruskom vojskom da zauzmu Sevastopolj. Karakteristično za ovaj rat bilo je to što su smrti od bolesti daleko nadmašile smrtnost od samog ratovanja. Nakon pada Sevastopolja, Rusija se našla izolirana i u teškoj perspektivi, te je stoga potpisan mir u martu 1856. Izvorna površna religiozna pitanja su u međuvremenu riješena. Rezultat rata je da je Crno more neutralizirano: Rusija nije smjela više imati ratnih brodova na tom području, dok su Vlaška i Moldavija postale neovisne.
Rat se uglavnom borio oko i na Krimu, ali su vojne kampanje zahvatile i istočnu Anatoliju, Kavkaz, Baltičko more, Tihi ocean i Bijelo more. Britanska vojska je, naime, htjela raspršiti rusku koja je bila brojčano nadmoćna saveznicima tako što bi ju uključila u bitke sa mora na što više teritorija. Rat je imao trajni odjek. Poticanjem nacionalističkih pokreta u ratu, sadašnje države Ukrajina, Moldova, Rumunjska, Grčka, Bugarska, Turska, Azerbajdžan, Armenija, Gruzija te regije Krima i Kavkaza su se promijenile.[8][9]
Krimski rat bio je jedan od prvih u kojem su korištene moderne tehnologije poput eksplozivnih čahura, željeznice i telegrafa.[10] Bio je također jedan od prvih ratova sa opsežno dokumentiranim izvještajima i ratnim fotografijama. Kao što to dokazuje juriš lake konjice, rat je postao simbol za logističke, medicinske i taktičke neuspjehe i aljkavosti. Reakcija u Britaniji bila je potražnja za profesionalizmom, što je ostvarila Florence Nightingale, koja je stekla svjetsku slavu zbog pionirske upotrebe moderne medicinske njege i tretmana ranjenih.