Psihoonkologija
From Wikipedia, the free encyclopedia
Psihoonkologija je posebna oblast u medicini zasnovana na primeni psihoterapijskih intervencija za vreme lečenja onkoloških bolesnika. Psihoonkologija je relativno nova naučna disciplina koja kombinuje proučavanje bioloških i psiholoških faktora povezih sa pojavom i lečenjem raka (kancera). Razlozi koji su uticali na razvoj interesovanja za ovu oblast bila su brojna istraživanja fokusirana na identifikovanje moguće veze između psiholoških faktora i etiologije, ili napredovanja raka tj. izučavanjem psiholoških faktora koji mogu uticati na morbiditet i mortalitet razboljevanja od raka.[1]
Reakcija na bolest je svojstvena svakom pacijentu, ali na putu lečenja postoje periodi koji su kod većine pacijenata veoma zahtevni. Saznati za dijagnozu maligne bolesti za sve nas strašnije je od bilo koje druge dijagnoze (primera radi, 40% ljudi smatra rak najstrašnijom bolešću). Ono što dodatno otežava funkciomisanje pacijenata sa ovom dijagnozom je preplavljujući osećaj gubitka kontrole nad sopstvenim životom, njegovim tokom i sadržajem i na kraju njegovim završetkom.[2]
Nakon pojave simptoma koji upućuju na maligno oboljenje, kod pacijenta se stvara velika napetost koja, nakon što ove sumnje budu potvrđene, prerasta u pravi „emocionalni uragan“. Na početku terapijskog procesa osećaji tuge, ljutnje, očaja, često se zamenjuju optimizmom i nadom u izlečenje. Ovo kod bolesnika olakšava osećaj kratkoročnih gubitaka, poput neželjenih dejstava terapije (povraćanja, mučnine, gubitak kose) ili izmene svakodnevne aktivnosti u ime dugoročnog dobitka - produženja života. Strah od ponovnog vraćanja malignih bolesti može pokvariti radost i zadovoljstvo bolesnika zbog završetka terapije i vraćanje aktivnom načinu života. No, svakako je za bolesnika i njegovu porodicu najteže pronaći snagu kada lečenje zameni palijativno zbrinjavanje. Imajući u vidu navedene činjenice u prvi plan psihoonkologije, kao njen glavni cilj, iskristalisao se zadatak ublažavanja i uklanjanje tegoba i uspostavljanje psihičke ravnoteže kod bolesnika obolelih od onkoloških bolesti.[3]
Aktivnosti psihoonkologa (psihijatara i psihologa) danas se baziraju na dva osnovna principa: istraživanju koja u cilju pronalaženja svih dostupnih odgovora na pitanja šta u nastajanju bolesti i njenom lečenju štiti, a šta štetno deluje, i psihoterapijskom pristupu bolesnicima na onkološkim odeljenjima, koji uključuje informativno-edukativne sastanke sa bolesnicima (individualne ili grupne), grupnu psihoterapiju, individualne psihoterapijske intervencije, konsultacije psihijatra sa onkolozima i rad sa porodicom onkološkog bolesnika.[4]