Rendgenska astronomija
From Wikipedia, the free encyclopedia
Rendgenska astronomija je dio astronomije koji proučava na valnim duljinama rendgenskog zračenja, gdje se nebo čini posve nepoznato, puno velikih, sjajnih nakupina plina i neobičnih promjenjivih rendgenskih zvijezda. Rendgenske zrake imaju vrlo kratke valne duljine i stoga veliku energiju, a nastaju u objektima toplijim od milijun stupnjeva - dakle, prikazuju "vruće točke" svemira. Atmosfera Sunca i njemu sličnih zvijezda slabo emitira u rendgenskom dijelu spektra. Mnogo jači izvori su ostaci supernova, te plin oko pulsara i crnih jama, gdje temperatura dostiže 100 milijuna stupnjeva.[1]
Rendgenske zrake su visokoenergetsko elektromagnetsko zračenje s valnim duljinama između 0,01 i 10 nanometara, mnogo kraćim od vidljive svjetlosti. Najkraće rendgenske zrake nose najviše energije. Rendgenske zrake su na Zemlji vrlo prodorne - liječnici ih koriste za snimanje unutrašnjosti tijela - ali ih zaustavljaju gornji slojevi atmosfere. Zbog toga rendgenske detektore moramo raketama ili satelitima postaviti iznad atmosfere. Rendgenske zrake opažaju se dvjema vrstama detektora. Silicijski detektor s površinskom barijerom (CCD) je elektronički detektor (poluprovodnički elementi na bazi silicija) kakav se rabi u većini optičkih teleskopa, a on naprosto bilježi broj pogodaka rendgenskih zraka. Proporcionalni brojač, profinjena verzija Geigerovog brojača kakvog koristimo na Zemlji za otkrivanje zračenja, stvara rendgenski ekvivalent slike u boji.
Prije otprilike 11 000 godina u zviježđu Jedra, eksplodirala je supernova udaljena 1500 svjetlosnih godina od Zemlje. Kad je bila najsjajnija vjerovatno je sjala jače od punog Mjeseca. Danas je od nje preostao samo golemi mjehur vrućeg plina promjera 140 svjetlosnih godina. Optički teleskopi ga jedva naziru ali Rosatov osjetljivi rendgenski teleskop otkrio je plin temperature 8 milijuna ºC. Satelit je također otkrio i mnogo manji i dalji ostatak supernove Krma A.
Rendgenske zrake vrlo je teško fokusirati, jer ih klasična zakrivljena zrcala upijaju. One se zrcale samo ako metalnu površinu pogode pod vrlo malim kutom, poput metka koji se odbije od zida. Rendgenski teleskopi stoga zračenje fokusiraju vrlo uglačanim stožastim metalnim valjcima, nazvanim odskočna upadna zrcala.