Vizantijski senat
From Wikipedia, the free encyclopedia
Vizantijski senat ili istočnorimski senat (grčki: , Synklētos ili , Gerousia) predstavljao je nastavak starog rimskog senata, a ustanovio ga je car Konstantin I u 4. veku. Vizantijski je senat opstao vekovima, ali je postepeno gubio na značaju i na kraju se ugasio u 13. veku. Senat Vizantijskog carstva isprva se sastojao od rimskih senatora koji su živeli u istočnom delu carstva ili koji su se s namerom preselili u Carigrad, kao i od nekih drugih činovnika koji su imenovani u senat. Konstantin je ponudio besplatno zemljište i žito svakom rimskom senatoru koji je želeo da se preseli na istok. Kad je Konstantin u Carigradu osnovao senat, on je u početku više nalikovao običnom gradskom veću, kakvo je, na primer, postojalo u Antiohiji, nego rimskom senatu. Njegov sin Konstancije II uzdigao je to telo s opštinskog na carski rang, no senat u Carigradu i suštini je imao istu ograničenu moć koju je imao i senat u Rimu. Konstancije II povećao je broj senatora na 2.000 tako što je u senat uključio svoje prijatelje, dvorjane i razne provincijske činovnike.[1]