Apsorpciona spektroskopija
From Wikipedia, the free encyclopedia
Apsorpciona spektroskopija se odnosi na spektroskopske tehnike koje mere apsorpciju zračenja,[1][2][3] nastalu usled interakcije sa uzorkom, kao funkciju frekvencije ili talasne dužine.[4] Uzorak apsorbira energiju (npr. fotone) iz izvora zračenja pri čemu postoji razlika u intenzitetu apsorpcije u zavisnosti od frekvencije. Zavisnost intentiteta apsorpcije od frekvencije (ili talasne dužine) predstavlja apsorpcioni spektar. Apsorpciona spektroskopija ima primenu u analitičkoj hemiji kao tehnika kojom je moguće kvalitativno i kvantitativno odrediti neku supstancu (npr. infracrvena spektroskopija, UV-vidljiva spektroskopija).
Postoji širok opseg eksperimentalnih pristupa za merenje apsorpcionih spektra. Najčešći aranžman je direktno usmeravanje generisanog snopa zračenja na uzorak i detekcija intenziteta radijacije koja prolazi kroz njega. Prenesena energija može se koristiti za izračunavanje apsorpcije. Izvor, dispozicija uzorka i tehnika detekcije značajno se razlikuju u zavisnosti od frekvencijskog opsega i svrhe eksperimenta.
Glavne vrste apsorpcione spektroskopije su navedene u sledećoj tabeli.[5]
Sr. br | Elektromagnetna radijacija | Spektroskopski tip |
---|---|---|
1 | X-zraci | X-zračna apsorpciona spektroskopija[6][7] |
2 | UV - vidljiva | UV-Vis apsorpciona spektroskopija |
3 | IR | Infracrvena apsorpciona spektroskopija |
4 | Mikrotalasi | Mikrotalasna apsorpciona spektroskopija |
5 | Radio talasi | Elektronski spinski rezonantna spektroskopija[8][9] |