Prisilno raseljavanje u Sovjetskom Savezu
From Wikipedia, the free encyclopedia
Prisilno raseljavanje u Sovjetskom Savezu ili Sovjetske deportacije (rus.: Депортации народов в СССР, ukr.: Депортація народів у СРСР, bje.: Дэпартацыі ў СССР tj. Deportacije naroda u SSSR-u; polj. Zesłania w ZSRR, tj. Progon u SSSR-u; lit.: Sovietiniai trėmimai; lat.: Padomju deportācijas, tj. Sovjetske deportacije) odnosi se na razdoblje tijekom vladavine Josifa Staljina, od 1930-ih do 1952., kada je Sovjetski Savez provodio prisilna raseljavanja i razmjene stanovništva. Mogu se razvrstati u sljedeće kategorije: deportacije protusovjetskih skupina, tzv. neprijatelja radnika; etničko čišćenje cijelih naroda i narodnosti kako ne bi činili homogenu cjelinu u svojoj republici, a tako ni prijetnju stabilnosti SSSR-a, selidbe radne snage te organizirane migracije, povremeno čak i kolonizacije, u suprotne smjerove, kako bi se izmiješale razne republike i time pojačao njihov „sovjetski karakter”. NKVD-ovi postupci prilikom deportacija uglavnom su slijedili sljedeći obrazac: naoružani agenti opkolili bi rano ujutro ili usred noći neko selo, dali obitelji 15 – 20 minuta za pakiranje, ukrcali ih na kamione odakle bi ih se odvezlo do obližnje željezničke postaje gdje bi ih se ukrcalo u vagone za stoku i odande poslalo u središnju Aziju ili Sibir, ovisno o pojedinačnim skupinama.
U većini slučajeva njihova odredišta bila su udaljena, nenastanjena područja ili gulazi. To uključuje i deportacije nesovjetskih građana iz inozemstva i raseljavanja iz teritorija pod sovjetskom okupacijom. Preko 20 većih skupina zahvaćeno je deportacijama. Od njih je osam naroda potpuno uklonjeno iz svojih domova i iskorijenjeno. Od tih osam, jedan je narod bio katoličke vjeroispovijesti (Nijemci na Volgi), jedan budističke (Kalmici), a ostalih šest bili su muslimani (Čečeni, Inguši, Karačajevci, Balkarci, Krimski Tatari i Mešketski Turci).[1] U tim posebnim naseljima deportirani su stavljeni pod strogi nadzor vlasti i bilo im je zabranjeno napustiti ta područja.[2] Uvjeti u žurno sklopljenim nastambama za deportirane uglavnom su bili nepovoljni pa je prvih godina u radnim kolonijama značajno povećana smrtnost od hladnoće, gladi ili iscrpljenosti. Prema nekim su procjenama sovjetske prisilne migracije raselile oko 6 milijuna ljudi.[3] Broj poginulih zbog posljedica deportacija predmet je procjena zbog toga što su same sovjetske vlasti vodile tek krnje evidencije o smrtnosti među deportiranim skupinama: brojevi ukupno sežu od najmanje 800 000,[4] preko milijun, do visoke procjene od 1 500 000 umrlih.[5]
Deportirani ljudi dobili su dozvolu za povratak nakon što je 1956. Nikita Hruščov održao tajni govor u kojemu je osudio Staljinove zločine, ali mnogi nisu preživjeli te godine prognanstva u Sibiru.[6] Povolški Nijemci i krimski Tatari dobili su dozvolu za povratak tek od 1989. u doba Mihaila Gorbačova, a raspadom SSSR-a neovisna Gruzija 1990.-ih odbila je dati dozvolu Mešketskim Turcima za masovni povratak u njezina područja čime je taj narod osuđen na trajno izgnanstvo u Kazahstanu i Uzbekistanu. Posljedice ovih deportacija osjećaju se i danas te doprinose međuetničkim napetostima i uzrokuju teritorijalne sporove. Suvremeni povjesničari smatraju da su ove operacije etničkog čišćenja bile oblik asimilacije i etnocida prema raznim manjim narodima u bivšem SSSR-u. u Latviji i Estoniji 1990.-ih i 2000.-ih nekoliko je bivših agenata NKVD-a zbog ovih deportacija osuđeno za zločin protiv čovječnosti. Ruska Federacija, nasljednica SSSR-a, nikada nije priznala deportacije kao zločin protiv čovječnosti niti je ijednoj obitelji žrtava isplatila odštetu. Države Istočne Europe i bivšeg tzv. sovjetskog bloka, osobito u Poljskoj, baltičkim državama i Moldaviji, redovito obilježavaju sjećanje na žrtve deportacija te im odaju počast u raznim komemoracijama.