Art Nuvo
From Wikipedia, the free encyclopedia
Art nuvo (/ˌɑːrt nuːˈvoʊ, ˌɑːr/; francuski: ) je internacionalni stil umetnosti, arhitekture i primenjene umetnosti, posebno dekorativne umetnosti. Ova stil je poznat pod različitim nazivima na različitim jezicima: na nemačkom, итал. na italijanskom, Modernisme na katalonskom, a takođe poznat i kao moderni stil na engleskom. Bio je popularan između 1890. i 1910. tokom perioda prelepe epohe,[1] i bio je reakcija protiv akademske umetnosti, eklekticizma i istorizma arhitekture i dekoracije 19. veka. Često je bio inspirisan prirodnim oblicima kao što su vijugave krivine biljaka i cveća.[2] Ostale karakteristike secesije bile su osećaj za dinamiku i pokret, često dat asimetrijom ili šiljastim linijama, i korišćenje savremenih materijala, posebno gvožđa, stakla, keramike i kasnije betona, za stvaranje neobičnih oblika i većih otvorenih prostora.[3]
Jedan od glavnih ciljeva secesije bio je da razbije tradicionalnu razliku između likovne umetnosti (posebno slikarstva i skulpture) i primenjene umetnosti. Najviše se koristio u dizajnu enterijera, grafici, nameštaju, staklenoj umetnosti, tekstilu, keramici, nakitu i metalnim radovima. Stil je odgovar vodećim teoretičarima iz 19. veka, kao što su francuski arhitekta Ežen Viole le Dik (1814–1879) i britanski likovni kritičar Džon Raskin (1819–1900). U Britaniji je bio pod uticajem Vilijama Morisa i pokreta za umetnost i zanat. Nemačke arhitekte i dizajneri su tražili Gesamtkunstwerk („potpuno umetničko delo“) koji bi ujedinio arhitekturu, nameštaj i umetnost u unutrašnjosti u zajedničkom stilu, da bi podigao i inspirisao stanovnike.[3]
Prve secesijske kuće i unutrašnja dekoracija pojavile su se u Briselu tokom 1890-ih, u arhitekturi i dizajnu enterijera kuća koje su projektovali Pol Ankar, Henri van de Velde, a posebno Viktor Orta, čiji je Hotel Tasel završen 1893.[4][5][6] Brzo se preselio u Pariz, gde ga je adaptirao Ektor Gimard, koji je video Ortino delo u Briselu i primenio stil za ulaze u novi Pariski metro. Svoj vrhunac dostigao je na Međunarodnoj izložbi u Parizu 1900. godine, koja je predstavila secesijska dela umetnika kao što je Luj Tifani. Pojavio se u grafičkoj umetnosti na posterima Alfonsa Muhe i staklenih predmeta Renea Lalika i Emila Galea.
Do 1914. i sa početkom Prvog svetskog rata, secesija je u velikoj meri iscrpljena. Tokom 1920-ih, kao dominantni arhitektonski i dekorativni umetnički stil zamenjen je Art dekom, a zatim modernizmom.[7] Stil art nuvo je počeo da dobija pozitivniju pažnju kritičara krajem 1960-ih, sa velikom izložbom dela Ektora Gimara u Muzeju moderne umetnosti 1970. godine.[8]