Veleizdaja
From Wikipedia, the free encyclopedia
Po zakonu je izdaja kriminalna nelojalnost, tipično prema državi. To je zločin koji pokriva neka ekstremnija dela protiv nečije nacije ili suverena. To obično obuhvata dela poput učešća u ratu protiv nečije rodne zemlje, pokušaje svrgavanja njene vlade, špijunaže njene vojske, diplomatije ili njenih tajnih službi za neprijateljsku i stranu silu, ili pokušaja ubistva šefa države. Osoba koja je počinila veleizdaju poznata je u zakonu kao veleizdajnik.[1]
Istorijski gledano, u zemljama s opštim pravom, izdaja je takođe obuhvatila i ubistva specifičnih društeveno nadređenih osoba, poput ubistva muža od strane supruge, ili gazde od strane njegovog sluge. Izdajstvo protiv kralja bilo je poznato kao veleizdaja, a izdaja protiv nadređene osobe nižeg ranga bila je sitna izdaja. Kako su nadležnosti širom sveta ukinule sitnu izdaju, „izdaja” se odnosi na ono što je u istoriji bilo poznato kao veleizdaja.
Ponekad se izraz izdajnik koristio kao politički epitet, bez obzira na prirodu proverljive izdajničke akcije. U građanskom ratu ili pobuni, pobednici mogu smatrati da su gubitnici izdajnici. Slično tome, termin izdajnik se koristi u žestokoj političkoj raspravi - obično kao kleveta protiv političkih disidenata, ili protiv zvaničnika na vlasti za koje se smatra da ne deluju u najboljem interesu svojih birača. U određenim slučajevima, kao što je slučaj sa mitom o ubodu u leđa, optužba za izdaju prema velikoj grupi ljudi može biti objedinjujuća politička poruka. Izdajstvo se smatra različitim i u mnogim prilikama je odvojenim od „izdajničkog krivičnog dela” u mnogim delovima sveta.